Kada se sjetim teretane u koju sam nekada redovito išla, ustajalog zraka i smrada znoja jačanje tijela u prirodi zvuči puno primamljivije. Nemam drugog objašnjenja od jačanja vlastitih mišića i isprobavanja snage za rušenje dva, ne baš tako tanka stabla, sjekirom.
Da, sjekirom. Netko mi je u jednom odsjeku sjekirom srušio dvije bukve, jednu prsnog promjera 40cm, a drugu 50cm, i tako ih ostavio.
Da ih je želio ukrasti, potiho, bez zvuka motorne pile koja bi se u najbližem selu čula, valjda bi ih odvezao. Neznani bilder ih je srušio i ostavio, te tim svojim postupkom totalno zbunio lugara i mene. Pokušali smo saznati o kojem se neznanom junaku radi, ali potraga nije bila uspješna.
Ma ne bi ja njemu ništa napravila, samo bi rado vidjela kako se tako debelo stablo ruši sjekirom.

Ljepota mog posla je dinamičnost. Dešava se da isplaniram sutrašnji radni dan savršeno, a onda mi netko otkaže dogovor, netko uleti nenajavljeno, nešto se zakomplicira i sve se okrene za 180 stupnjeva. Meni takva priroda posla odgovara; uvijek se nešto događa i rijetko kad mi je dosadno.

Jedan dan prošli tjedan krenuli lugar i ja na lager. Taj dan bila je u planu otprema višemetrice na glavno stovarište i utovar u vagone. Za mene je to jedan od dosadnijih radnih dana, jer lugara obično pošaljem u obilazak, a ja otpremam kamione i brinem oko utovara u vagone.

Taj dan, već prije 7 sati, zove mene vozač kamiona.
- Gdje si?
- Evo, za sedam i pol minuta na lageru – odgovorim kroz smijeh
- Odlično, nađi traktor da me izvuče iz blata.

Radno vrijeme još nije počelo, a već problemi. Šlajs je završio pa su traktori prebačeni na drugo radilište, a ako ujutro odmah ne počnem tovariti kamione neću stići utovariti vagone…
Prvo sam trebala pronaći traktor. Tu nisam imala problema, jer već znam tko ima najvećega u selu… mislim traktora. Nazovem ja tipa. Nije sve tako crno, taman je danas uzeo slobodan dan na poslu i eto, s tim svojim najvećim, mislim traktorom, sprema se u šumu, a moj lager mu usput.

Došao je za pola sata. Kaže da je dan prije lijevalo kao iz kabla i sve blato s vlake slilo se na moju okretaljku. Izvlačenje kamiona trajalo je dobra dva sata. Proliveno je dosta znoja; tip od posla, a vozač od straha da kamion ne sklizne s ceste. Na kraju se sve dobro završilo što smo zalili u birtiji. Jedino vagoni nisu taj dan bili natovareni. A ne možeš sve.





Izvlačenje kamiona iz blata nije ništa naspram činjenice da sam na radilištu mogla imati smrtni slučaj. I sada se naježim kad se toga sjetim.
Desilo se to prošle godine. Privatnik je vršio šlajs iz dva odsjeka od kojih je jedan bio jako mali. Radilo se o strmom terenu i samo dvije vlake od kojih je gornja bilo dobro urezana u padinu. Radilište sam obilazila svakodnevno. Kako je roba bila primljena u šumi, prilikom obilaska sam samo popisivala brojeve izvučenih trupaca, popričala bi s momcima i nastavila dalje za drugim poslom.

Taj dan došla sam ranije. Traktorist i kopčaš su taman otišli u šumu po prvu turu. Krenula sam nešto pojesti kad vidim dolazi pješke traktorist. Pomislila sam da se radi o nekom kvaru. Prošao je pored mene, ni «a», ni «b». Kaj je sad, pomislim u sebi, kad evo i kopčaša. Vidim, nemiran je.
- Što nije u redu? – pitam
- Odi vidjeti. Ovo još nisi vidjela, a možda nikad više nećeš ni vidjeti. – brzo odgovori
- Da ponesem fotoaparat – ja onako više u šali
- Ponesi, imat ćeš što za slikati.

Uzela sam fotoaparat i zaputila se prema traktoru. Kad sam došla blizu imala sam što za vidjeti. Samo me nešto steglo u grlu. Traktorist je imao veliku sreću što je ostao živ. Dan prije padala je kiša. Vlaka je proširivana i imala je dobru kamenu podlogu od bočno razbijenih stjenovitih gromada, no zadnjih 30-tak metara nije trebalo proširiti i na tom dijelu se nalazila samo zemlja. Radilo se o mladom traktoristi koji, iz tko zna kojih razloga, taj dan nije stavio lance. Nagazio je po gasu i kada je s kamenitog dijela došao na mokru zemlju samo je skliznuo s vlake na padinu. I ne bi to izgledalo tako strašno da se nije radilo o strmini i dovršnom sijeku. Drugim riječima, sto metara gole padine i ispod rijeka. Par kržljavih stabalaca, koja su ostavljena uz gornju vlaku, spasili su ga od kotrljanja tako da je s vlake sletio tek par metara.



Vratila sam se na lager. Traktorist je nijemo sjedio na trupcima. Kada ga je prošao prvi šok briznuo je u plač. Teško se smirio. Shvatio je kako mu je malo falilo da okonča svoj život. Na taj dan slavi svoj drugi rođendan.



Ovaj traktor nije imao sreće da ga nešto zadrži. Prevrtao se niz padinu. Traktorist je pravovremeno iskočio i prošao bez ozljeda.

Kaže meni nedavno prijatelj iz bivše šumarije ( u originalu ): »Jebem mu muku! Pišeš taj blog, a o svojoj bivšoj šumariji ni riječi.» Mislim ja u sebi, pa nisam spomenula ni svoju šumariju, da bi bivšu. A znamo kako sadašnji gledaju na bivše, a tek ako su bivši bolji…

Radi se o Šumariji Slunj u kojoj sam prije tri godine, nakon završenog pripravničkog staža, «odgulila» 9 mjeseci zamjene za porodiljski. Kada sam dobila posao naravno da sam bila sretna, ali moram priznati da nisam bila oduševljena što moram u Slunj. Prvo, malo mi je bilo daleko (D1, gužva na cesti, nije bilo autoputa). Drugo, dolazila sam u malu sredinu gdje rade domaći ljudi, nikog nisam poznavala i pitala sam se kako će se odnositi prema «strancu», i to još ženi. I treće, koje me je najviše i zabrinjavalo, za vrijeme rata puno Slunjana živjelo je u Karlovcu i mogu reći da nisu baš bili dobro primljeni. U mom kvartu bilo je mnogo netrpeljivosti i ružnih riječi za njih. Zapitala sam se kako će se oni sada odnositi prema meni.

Nakon kratkog vremena ostala sam ugodno, iznenađena bi bila preblaga riječ, šokirana. Odlično sam se uklopila, oni me super prihvatili, nakon dva mjeseca već sam bila njihova Slunjanka, a da nisam bila udata već bi se i za to pobrinuli. Dolazila sam i odlazila s posla sa smiješkom na licu. Nije bilo pritisaka, nije bilo maltretiranja, ni ogovaranja. Ugodno prijateljsko radno okruženje. Milina.

Bivšem upravitelju Uprave mogu samo reći jedno veliko hvala što me poslao u Slunj, jer da nije ostala bi uskraćena za mnoga lijepa iskustva i dobra prijateljstva.

I tako sam ja u četvrtak otišla u Slunj. Područje Šumarije obiluje prirodnim ljepotama i uvijek kada dođem rado svratim na neku od tih lokacija. Tako je bilo i u četvrtak. Revirnik, kojeg ja iz ljubavi zovem Mašvinar (po nazivu gospodarske jedinice ), odvezao me je prvo na Mrežnicu kod Primišlja.

Bila sam tamo dva puta, za vrijeme niskog vodostaja, kada su sedrene barijere tvorile male bazene. Sada je vodostaj bio puno veći pa je tišinu parala buka slapova.









Nakon Mrežnice posjetili smo Matešića pećinu, koja se nalazi nekoliko km od Slunja u smjeru Furjana, u blizini Matešić sela. Radi se ustvari o sustavu Matešić pećina – Popović pećina. Prije se mislilo da se radi o dvije različite pećine i od tuda dva naziva. Nisam na internetu uspjela pronaći podatke o pećini, a u karlovačkoj knjižnici uspjela sam samo saznati njezinu duljinu ( 1041m ). Mašvinar mi je rekao da sa postranim slijepim kanalima njezina dužina prelazi 1400m.

Moje dosadašnje speleološko iskustvo svodilo se na posjete nekolicini uređenih špilja u Hrvatskoj i Sloveniji. Malo zazirem od skučenih i tamnih prostora, ali odlučila sam zaći u ovu pećinu, pa što bude.

Ulaz u Matešića pećinu



Nakon prve veće dvorane slijedi kretanje na sve 4, ili bolje puzanje. Odabrala sam prvu varijantu zbog blata.



Prostor se dalje širi u kanal u kojem se može kretati normalno. Tek ponegdje je potrebno pripaziti da se glavom ne prasne o stijenu. Postoje i postrani slijepi kanali. Pećinu krase razni špiljski ukrasi nastali djelovanjem vode. A tu su i šišmiši.



Utjecaj kapljica vode





Nakon, po mojoj procjeni, 300 metara došli smo do potoka. Bili smo u gumenim čizmama, te smo uspjeli proći još 100-tinjak metara. Mašvinar je zažalio što vodostaj nije malo niži, jer bi nakon još 30-tak metara došli do velike dvorane, nakon koje je kanal jako uzak. Dalje nikad nije ni on išao zbog visoke vode.



Inače, pored špilje prolazi potok i kad je visok vodostaj ulaz u špilju je pod vodom.



Nakon ove pećine malo me zainteresirao podzemni svijet. Bar se ne moram bojati zmija. U okolici Slunja ima mnogo pećina i jama i nadam se da će me slijedeći put Mašvinar odvesti u neku od njih.

Pozdrav Slunjanima!

Ja sam htjela ići na Velebit, muški dio ekipe je navijao za Fratar i Obruč, a konačnu presudu donesla je moja mama koja se duže od planiranog zadržala van Karlovca, pa nismo imali kod koga ostaviti psa. Kako je satnica hoda morala biti prilagođena Lorinim godinama, na kraju smo se odlučili za Bijelu kosu i Kolovratske stijene. Bez obzira na bolju subotnju prognozu na izlet smo se zaputili u nedjelju.

Bijela kosa ( 1289mn/v)
Zbog kiše približili smo se vrhu najbliže što smo mogli. U selu Jablan, na cesti Vrbovsko – Ravna Gora, skrenuli smo lijevo prema šumarskoj kući Gluhe drage. Na križanju poslije šumarske kuće skrenuli smo desno, prošli tri poduže serpentine i došli na križanje s putokazima: Kamačnik 2.30h, Klek 6h i Bijela kosa 1h. Da nije padala kiša dalje bi nastavili pješke, ali kako je vrijeme bilo loše još smo produžili autom nekih kilometar i pol i na mjestu gdje markacija napušta cestu ostavili auto.

Put dalje vodi strmom šumskom vlakom, a poslije uskom, jedva vidljivom stazom zaraslom u različito zeljasto bilje. Da, bili smo mokri skoro do koljena. Na vrh smo se popeli za manje od pola sata. Vrh nije ništa posebno: mala uska glavica s koje se pružao mutan pogled na Vrbovsko. Na ostale strane vidik zaklanja šuma.





Kolovratske stijene ( 1090m/nv)
Opet smo autom došli najbliže vrhu. S ceste Ogulin – Novi Vinodolski skrenuli smo prema Ričičkoj kući, te još naprijed cestom 2km gdje markacija napušta cestu. Put se uspinje strmo do prijevoja (nekih 40 minuta), gdje se nalazi križanje. Put lijevo vodi prema Viništu i moru, a desno na vrh ( 5 minuta ).





Tih zadnjih 5 minuta uspona je po stijenama, koje su sada bile vrlo kliske pa smo morali biti jako oprezni. Vrh predstavlja jedna velika stijena, a kažu da je i lijep vidik s nje. Morat ću provjeriti neki drugi put kada vremenske prilike budu bile bolje. Bila sam na Kolovratskim stijenama prije 17 godina kada smo obilazili cijeli Kapelski planinarski put, ali mi je malo toga ostalo u sjećanju. Na vrhu smo se zbog kiše i jakog vjetra zadržali vrlo kratko.



Kada smo već bili u tom kraju htjeli smo posjetiti Planinarsku kuću u Viništu iznad Klenovice. Nismo imali planinarsku kartu, ali RR je imao razrađenu teoriju kako do nje doći. Rekao je da trebamo nastaviti dalje cestom, na svim križanjima skrenuti lijevo i/ili dolje i da sve ceste vode prema Novom Vinodolskom. «Ne možeš fulat!» I držao se on tog naputka. Nakon podosta vožnje makadamskom cestom, došli na asfaltnu. Upoznala ja sve lagere tog kraja. Na pitanje «Kad će more?» «Evo, samo što nije!» kaže. Došli mi na neku glavnu cestu. Kažem: «Pa more je lijevo, skreni lijevo!». «Ne, ne, ne, trebamo ići desno!» Skrene on desno. I došli mi u poznato primorsko mjesto – Drežnicu.

Nije nam se dalo vraćati i istraživati gdje smo pogriješili, pa smo krenuli kući.
Nadam se Velebitu slijedeći vikend, da sperem «okus» ovog lošijeg izleta.

Jučer je u Večernjaku izašao članak o izgradnji HE Lešće.
Pogledajte moje slike s mjesta događaja. Prva fotografija snimljena je prije 7 mjeseci, a zadnja prije manje od tjedan dana. Na slikama se vidi i tunel koji je napravljen kako bi se preusmjerio tok rijeke i korito bilo suho za izgradnju brane. Nadam se da ću uhvatiti trenutak preusmjeravanja.






Uzvodno od brane potopit će predivan kanjon. Početkom ove godine dobila sam zadatak obići kanjon, snimiti situaciju o mogućnosti iskorištenja, tj. izvlačenja drvne mase. Naime, područje budućeg jezera mora biti potpuno očišćeno od vegetacije. Bila su to dva najljepša radna dana u mom životu. Prošetala sam rubom kanjona. Tamo gdje je bilo moguće spustila sam se do vode koristeći stare putove iz nekoliko sela koji su vodili do mlinova (sada nema nijednoga ). S obzirom da je u vrijeme obilaska vodostaj bio nizak šetala sam i samim kanjonom.

Bila sam očarana prirodom. Pogledajte slike i prosudite sami da li je hidroelektrana tako malog kapaciteta vrijedna potapljanja ovog lijepog kanjona.

Eto mene opet na Velebitu. Prošli vikend pridružila sam se svom matičnom PD-u (živjeli šumari) na dvodnevnom radno-planinarskom izletu. Ovaj put sam odlučila biti «kofer»: nisam proučila planinarske karte i vodiče, znala sam okvirno plan i samo sam pokupila dnevnike svih obilaznica koje obuhvaćaju srednji Velebit, pa što se obiđe, obiđe.

U subotu smo se okupili u Šušnju, selu na cesti Baške Oštarije – Karlobag. Uz samu cestu nalazi se lugarnica kojom upravlja Šumarija Karlobag i u kojoj je bilo planirano noćenje. Do 10h sakupili smo se iz svih krajeva Hrvatske, ukupno 17 duša. Pridružio nam se i jedan lokalni šumar. Naoružani alatom (mala motorka, kosiri, mačete, kistovi i boja) i dobrom voljom zaputili smo se vozilima na prvo križanje Premužićeve staze i nove šumske ceste koja je u zadnje vrijeme podigla puno prašine među planinarima.

Očistili smo Stazu od prvog do trećeg križanja ( kod Skorpovca ). Staza je mjestimično bila prilično zarasla, očistili smo je od vegetacije, uklonili stabla koja su pala preko nje i obnovili lošije markacije.





Na trećem križanju sakrili smo alat van puta i svi se zaputili na Budakovo brdo ( 1317m/nv ). Krenuli smo cestom do markiranog puta koji sa Skorpovca vodi na Budakovo brdo. Put kroz šumu nije strm, tek zadnjih 15-tak minuta livadom je nešto oštrije. Koliko nam je trebalo do vrha ne znam. Prvi put u životu nisam bilježila satnicu hoda. Vidik s vrha je predivan, pogotovo na obližnji Bačić kuk.

Zatim smo se podijelili u dvije grupe. Jedna je išla na Visibabu, a ja sam se pridružila drugoj koja se zaputila na Bačić kuk ( 1304m/nv). Put se s Budakovog brda spuštao do udoline podno Bačić kuka, gdje je i križanje putova. Jedan put vodi prema Visibabi, drugi prema Ravnom dabru, a mi smo skrenuli prema Bačić kuku. Nakon 15-tak minuta strmijeg uspona došli smo podno Kuka, gdje je na jednoj stijeni smještena kutija sa žigom. S tog mjesta Bačić kuk izgleda očaravajuće. Do vrha ima još 10-tak minuta žešćeg uspona, od kojeg je zadnji dio po stijeni. Na jednom mjestu postavljena je sajla. Zbog težine uspona žig se ne nalazi na vrhu. Ne patim od visine i vrtoglavica, ali ovaj vrh je u meni izazivao neku nelagodu. Možda zato što je sam vrh uzak i na njemu nema toliko prostora, a sve okolo je nekako duboko ispod…





S vrha smo se vratili natrag na križanje, te se zaputili prema Visibabi. Taj put nas je udaljavao od mjesta gdje smo ostavili vozila, pa smo se po bespuću spustili na Premužićevu stazu i njom došli do njih. Sve pohvale vodičima.

Naš domaćin je već prvu grupu odvezao kombijem do lugarnice i vratio se po nas, na čemu mu hvala.
Danas sam prvi puta vidjela Velebitsku degeniju, i to još u cvatu. Nalazište se nalazi van planinarskog puta i namjerno ovo spominjem na kraju opisa današnjeg dana kako bi lokacija ostala nepoznata.


U nedjelju, tj. jučer išli smo na Visočicu ( 1616m/nv ). S ceste Baške Oštarije – Gospić skrenuli smo prema selu Rizvanuša, te nastavili makadamskom cestom prema Visočici. Autima nismo mogli doći do kraja ceste zbog zapuha snijega koji su se prepriječili taman na mjestu gdje markacija zalazi u šumu. Otuda do vrha trebalo nam je dva sata.



Put dva puta siječe cestu. Mjestimično ima snijega, pogotovo na sjevernim padinama gdje ga ima još više od metra. Do ruševina Gojtanovog doma trebalo nam je sat i pol, a dalje po travnatoj padini do vrha još pola sata. S većom nadmorskom visinom otvaraju se sve ljepši vidici. Posebno me se dojmio pogled s vrha na Gospić. Šteta zbog izmaglice, jer mora da je za lijepa vremena pogled fantastičan. U moru velebitskih vrhova Debeli kuk, na kojem sam nedavno bila, izgledao je nezamjetno, dok Visočica s njega, zbog visine, izgleda markantno.




Do auta sam se spustila za sat vremena. Tako brzom spustu pridonio je snijeg što me odmah podsjetilo na Sloveniju i sipare. Ekipa se u Gospiću razišla, do novog druženja slijedeći mjesec na Štirovači.

Ajme, očarao me Velebit. Morat ću povući ono što sam do sada tvrdila – da su Alpe ljepše od Velebita. Ne garantiram da i slijedeći vikend neću lutati velebitskim vrhovima.

O ovom vikendu više slika i manje riječi od našeg preCednika možete vidjeti na stranicama PD "Šumar"

Došli su dani kada kancelarijski smrtnici zavide nama terencima. Ma neka, rijetko nas se sjete kada vani pada snijeg. A u prirodi je ovih dana predivno: došlo je proljeće, sve se zazelenilo i sunce ugodno grije.

Volim laganiji povratak na posao nakon godišnjeg odmora. Nakon sređivanja papirologije u kancelariji, lugar i ja «izgubili» smo se u pravcu «baze». Mi terenci volimo se «izgubiti», maknuti se iz šumarije, da nas se što manje vidi. Volimo biti nevidljivi.

«Baza» je birtija u kojoj se redovito pije jutarnja kava/kakao. Čim nas konobarice vide već znaju što treba donijeti za stol. Da, nemam sreće. U lokalnim birtijama sve same konobarice, konobara nigdje.

Uz kavu/kakao drmnuli smo jednu veliku Milku od riže. Mljac. Složila sam danas takav radni dan da smo komotno mogli pojesti dvije.

Kod mene je na reviru zabavno. Sve neki radovi od državnog interesa. Na jednom kraju sve se praši od izgradnje plinovoda Zg – Pu, a na drugom su meni zanimljiviji radovi na izgradnju HE Lešće. Nije me bilo dva tjedna pa sam htjela vidjeti što je u tom razdoblju izgrađeno.

Napravili smo lijepu hodačku turu, obišli smo trasu dalekovoda. Napravljene su pristupne ceste stupnim mjestima, započeli su sa slaganjem dalekovoda, a i radovi na samoj brani napreduju. Meni je sve to interesantno promatrati, naravno i slikati.



Poslije smo obišli odsjek koji smo ovu zimu posjekli dovršno. Pri kraju je šlajs, pa smo obišli odsjek. Sitnica, odsjek nije baš mali, a i navrh brda je pa smo se dobro oznojili.



A za kraj sport i rekreacija. Svake godine u goste nam dolaze studenti, pa smo se lugar i ja ove godine odlučili pravovremeno pripremiti za njihov dolazak. Šumsku cestu koja vodi u kompleks crnogorice, koji posjećuju, potrebno je malo očistiti od postrane vegetacije. I tako se mi primili posla, radili neka dva i pol sata. Dobro sam se oznojila, razgibala, a i uhvatila boju po rukama – onako do bicepsa. Kada me u ljeto vide na kupanju svi će seoski momci pasti od… smijeha. To je inače boljka rada na terenu. Jako pocrnim po rukama, vratu i licu i poslije tu razliku u boji nikako izjednačiti.



Eto, za vrijeme radnog vremena uspjela sam se rekreirati šetnjom, razgibati i ojačati leđne mišiće uklanjanjem srezanog grmlja, zagrijati kvadriceps prilikom penjanja na vrh brda i još se kvarcati.
Tko kaže da je meni loše?

Toliko za sada. Pozdrav svima koji imaju volje ovo sve čitati. Slijedeći put stavit ću malo slika s izgradnje brane.

Prethodni kišoviti dani ostavili su me ovaj vikend kod kuće. Idealno vrijeme za prisjetiti se nekih lijepih izleta, pa smo se tako RR i ja bacili na pregledavanje slika i diapozitiva skupljenih tokom godina planinarenja. Njemu je to kopanje po arhivi poslužilo za olakšavanje boli, i fizičke i psihičke, što će neko vrijeme biti van dosega planinarskih putova. Naime, nespretno se pred par dana «polomio», pa je sada u fazi «dva tjedna mirovanja». Eto DaVinci, dešava se i drugima.

Odlučila sam napisati koju riječ i prezentirati slikama Kozji vrh (1628m/nv). Taj vrh slovi kao malo poznat i u Sloveniji. Vjerojatno su rijetki hrvatski planinari koji su za njega čuli, a kamoli na njemu i bili. U planinarskom vodiču Kamniške alpe nije ni spomenut što me je prilično iznenadilo. Pa kako sam ga onda ja našla? S vremena na vrijeme volim prekapati po bogatoj zbirci planinarskih karata. Primijetila sam ga jer na vrh vodi jedan jedini markirani put, jer je malo osamljen iako ga okružuju vrlo poznati alpski vrhovi i to me zainteresiralo.

Kozji vrh pripada Kamniškim alpama i nalazi se između dva poznata dvatisućnjaka: Storžiča (2132m/nv) i Kočne (2540m/nv). Vrh nije uvršten kao KT ni u jednu planinarsku obilaznicu, pa ni Jezersku planinasku pot koja obuhvaća vrhove oko Jezerskog. Mislim da je to nepravedno. Do sada sam se popela na 270 različitih vrhova i Kozji vrh ulazi u moj top 5.

Uspon na vrh može se započeti na glavnoj cesti za Jezersko, kod gostionice Kanonir (3h hoda). Otprilike sat vremena može se uštedjeti ako se kod gostionice skrene lijevo na makadamsku cestu, potom nakon cca 1km opet lijevo na strmu šumsku cestu. Nakon otprilike 2.5km od Kanonira dolazi se na prijevoj i pašnjake, otkuda se pruža nezaboravan pogled na Kočnu (slika 1). Tu se ostavlja auto.




Uspon na vrh je ugodan. Put nije strm, tek je posljednjih 15-tak minuta nešto oštriji. Cijelo vrijeme hoda se kroz šumu, u početku čistu smrekovu. Poslije se sve više susreću lijepi primjerci ariša (moje omiljeno drvo ) pomiješani s bukvom i smrekom. Put zaobilazi cijelu sjevernu padinu vrha. U početku se otvara vidik samo na Stegovnik (1692m/nv), a s dobivanjem na nadmorskoj visini i iza njega na cijeli greben Košute. (slika 4).




Sam vrh je travnat i prostran. Prema zapadu i sjeverozapadu vegetacija dolazi do pod sam vrh, pa vidik nije potpuno otvoren na te strane. Inače, vidik s vrha je fantastičan: Storžič s grebenom do Malog Grintovca, Kočna, Krvavec, Jezersko, Košuta…. Kada smo mi bili vidjele su se i Julijske alpe s Triglavom. Ako se nađete u blizini svakako posjetite ovaj vrh, nećete zažaliti. E da, iako nije KT nijedne obilaznice na vrhu se nalazi žig.

Sutra se nakon skoro dva tjedna godišnjeg odmora vraćam na posao, pa ću se malo prebaciti na šumarske teme, a do tada – pozdraF!