Malo sam zapostavila blog, kao i neke druge forume, blogove, web stranice koje sam redovito pratila, ne zato što to želim, već zato što ne mogu toliko visjeti ispred monitora. Neću pisati o tome što ne mogu, jer bi ispalo da sam uzalud 15 godina hodočastila u knjižnicu i prekapala po knjigama iznad kojih je stajao natpis – psihologija. Došlo je vrijeme da iskoristim znanje. Dakle, nije važno što ja ne mogu, važno je što mogu.

Kako sam se nakon završetka kemoterapije Temodalom počela osjećati lošije odgađala sam sve ono što sam htjela napraviti nakon završetka liječenja. Kažem liječenja, jer razdoblje poslije zadnje progutane kapsule Temodala želim svrstati u vrijeme oporavka. Taj fizički pad doveo je do toga da sam dan uglavnom provodila u krevetu obavljajući po stanu najnužnije poslove i razmišljala o tome kako ću se više aktivirati kada se budem počela osjećati bolje. To bolje nije dolazilo, ustvari, postalo je gore jer sam se budila s ukočenim leđima, pa sam se počela buditi noću zbog bolova u donjem dijelu leđa, pa sam počela padati psihički i tko zna gdje bi tome bio kraj da nisam odlučno nakon Nove Godine krenula u teretanu.

Istina, ljuljalo me prilikom hodanja (imam pola sata pješke tamo i toliko natrag), pa sam se pitala imaju li pravo oni koji mi stalno ponavljaju da ne forsiram, ali ja sam nešto morala napraviti, isprobati svoje granice i postaviti ciljeve. Htjela sam nakon trećeg dolaska odustati, ali pošto sam jako tvrdoglava nisam odustala i eto prošla su već tri tjedna, 6 treninga. Osjećam se puno bolje i leđa me manje bole, a tu je i terapija smijehom zahvaljujući prijepodnevnoj ekipi kojoj smisao za humor ne nedostaje.

Cilj je fizički ojačati, što će očito ići lakše od sređivanja nereda u glavi, i pred ljeto se popeti na jedan vrh, pomno izabran, visok 2062m. Vrh se nalazi u Kamniško-Savinjskim Alpama i zove se Raduha. Bila sam na njemu prije desetak godina i znam što me čeka.

Raduha

Trudim se svaki dan, po preporuci neurologa, rješavati matematičke i logičke zadatke, križaljke, sudoku, a imam i jednu dobru logičku igricu na compu. Nažalost, čitanje se svelo na čitanje članaka u časopisima, jer u knjigama ne uspijevam pratiti radnju. Možda da se prebacim na dječji odjel i uletim među slikovnice.

Prošli tjedan sam bila na magnetnoj, te ovaj sa slikama kod onkologa. Nalaz je (valjda) dobar s obzirom da moram na novu magnetnu, ali ovaj puta sa spektroskopijom, za 4 mjeseca. Postala sam nepovjerljiva nakon prošlogodišnje epizode u kojoj su mi u jednoj poliklinici nakon obavljene pretrage napisali da je nalaz u redu, a nije bio. Neurokirurg se čudio kako nisu vidjeli centimetar novog tumora. Zato sam se sada obratila svom neurologu, koji je jako susretljiv i uvijek na raspolaganju, da pogleda slike kako bi ja mogla slijedećih mjesec dana (kada sam kod njega naručena) mirno spavati.
Tako mi je na slikama pokazao crnu rupu, u kojoj se nalazio tumor, a koju je ispunio likvor i ožiljak uz rupu koji je sličan tumoru. U prije spomenutoj klinici su valjda mislili da se radi o ožiljku, pa su napisali da je nalaz dobar. Zato, dok mi specijalist ne pogleda slike ja nikome ne vjerujem. Očito je da oba specijalista misle da se ne radi o recidivu, pa ja mogu mirno spavati.

Slijedeći put, slike s jednog foto-izleta i priča kako sam preveslana