Drugi dan smo se zaputili natrag prema Labinu. Cilj je bio popeti se na dva vrha: Oštri (531m) i Standar (474m), te time završiti Labinski planinarski put. Dan prije, pri povratku sa Skitače, pokušali smo pronaći najbliži cestovni prilaz vrhu kada se već zbog vremenskih neprilika i kratkog dana nismo stigli popeti na njega.

Vrh Oštri, tj. cijeli taj greben okružuje cesta. Cestom s primorske strane grebena smo došli dan ranije do Planinarskog doma na Skitači i pri tome vidjeli odvojak za Oštri, čini mi se da je na putokazu pisalo 1h. No, RR je zagovarao drugi plan, da se popnemo s kontra strane, prečicom, naravno, s obzirom da je bio na treking utrci čija je trasa obuhvaćala i taj kraj, znao je «po prilici» otkuda trebamo krenuti kako bi došli na označenu planinarsku stazu i njome se popeli na vrh.

Mogu ja preživjeti RR-ove prečice, ali na ovakvom primorskom terenu nisam baš bila luda za njima, ali sam popustila.


TE Plomin




Auto smo parkirali pored jedne napuštene kuće i lošom se makadamskom cestom počeli blago uspinjati.





Ubrzo smo došli na zaravan otkuda se otvorio pogled na cijeli greben Učke, od Vojaka do Sisola, te Velebit i otok Krk.





Kada sam već pomislila da se neću morati provlačiti kroz nekakav gustiš, taman smo došli do njega. Ma nema toga tako puno, ovdje nam je najbliže, tješio me RR. Može biti i malo, ali mrzim kada se prilikom probijanja kroz gustiš počnem šamarati.





I zaista je bilo kratko. Spustili smo se u udolinu naišli na markirani planinarski put i kroz borovu šumu došli podno kamene glavice, nekoliko koraka po stijeni i stigli smo na vrh.





Istina, prečicom smo zaista došli na vrh brzo, za 15 do 20 minuta.
Pogled s vrha bio je očaravajući, unutrašnjost Istre, Učka u kompletu, Krk, Kvarner, Velebit.





Sa zoomom, mjesto u uvali u prvom planu je Rabac, iza Učka s cijelom svojim grebenom od Sisola do Vojaka, desno na slici vidi se Rijeka.





Dnevnik Labinskog planinarskog puta.





Pogled na Alpe, cijeli niz od Kamniško-savinjskih, preko Karavanki do Julijskih.





Nije ovaj uspon bio dug, niti me se posebno dojmilo bespuće, ali vidik je definitivno fantazija, ali smo zato na Standaru malo više protegnuli noge, sveukupno sat i pol. Auto smo ostavili u selu, meni neobičnog imena, Ripenda Vicani, pod zapadnom padinom vrha.





U početku put vodi između suhozida…





…pa kroz šumu, sve blago uzbrdo do pred uspon na sam vrh gdje si treba malo pomoći rukama.





Lako Ottu s 4 noge.





Vidik s vrha bio je isto fantastičan, Učka, Ćićarija, unutrašnjost Istre…

Otto i ja na vrhu.





Unutrašnjost Istre.





Pogled s vrha na cijelu Učku koja je prije 12 godina proglašena parkom prirode.





Bilo je to lagano zagrijavanje za treću, ipak malo «ozbiljniju» turu: Pl. dom na Poklonu – Vojak (najviši vrh Učke) – Suhi vrh – Poklon.