Datun izleta: 28. 04. 2012.


Ovu planinarsku obilaznicu je 1986. godine otvorilo PD Brežice. Put ima 8 kontrolnih točaka, staza je dugačka oko 25km, a satnica hoda 8 do 9 sati. Naravno, meni puno previše. Put započinje u mjestu Arteče koje se nalazi na staroj cesti Brežice – Krško, sjeverno od Brežica, a istočno od Krškog, a završava u Bizeljskom.

Nisam baš proučavala trasu puta, kao što uglavnom ni ne proučavam, pa sam se prepustila RR-ovom planu – hodat ćemo neka tri sata, bit će to kružna tura, jer ćemo jedan dio ići bez markacija, ne veliki, jer na jednom dijelu trasa čini gotovo krug i taj mali dio ćemo proći bez planinarskih oznaka kako bi došli na markiranu stazu. Da, već dugo nismo išli prečicama, vrijeme je za jednu.

Auto smo ostavili u dolini, na trasi puta između druge i treće kontrolne točke, nedaleko Preskarjevog mlina, koji je treća kontrolna točka.





Praskarjev mlin.





I bez proučavanja trase bilo mi je jasno da ćemo se na ovoj turi nahodati cestama, i asfaltnim i makadamskim.





Radi se o području visokom nekih petstotinjak metara i prilično naseljenom …





…stoga i izloženom suncu.





Ono što nitko nije očekivao, barem ne krajem travnja, su ljetne temperature od skoro 30 stupnjeva.





Na putu su nas četveronožni Slovenci miroljubivo promatrali, bilo je prevruće za neke akcije, prava pasja vrućina. Za svaki korak van asfalta sam bila zahvalna, a o hladovini da i ne pričam.

Prvi put u životu sam vidjela i plantažu lješnjaka uz čiju je gornju stranu prolazio put.





S dijelova puta gdje nas je sunce nemilosrdno pržilo sa čežnjom sam gledala šumovite padine i čeznula za dubokom hladovinom.





U carstvu hladovine sam uživala slikajući zeljasto bilje, a možda sam slikanjem samo željela produžiti boravak u hladu.

Aposeris foetida – praseće zelje, smrdljiva ognjčica.
Nisam zabijala nos u biljku, slikala sam je iz blizine, ali nisam osjetila smrad, možda bih da sam naišla na veću površinu. Neugodan miris daje joj mliječni sok. Ova vrsta je nejestiva, a tko bi ju i jeo s takvim mirisom (da baš ne napišem smradom).





Nakon šumovitog dijela …





…uslijedio je kolski put…





… pa sfaltna cesta…





…koja nas je dovela u selo Pečice gdje se nalazi jedna od kontrolnih točaka.





Tu smo malo zastranili, gdje i kako ne znam, tražili smo markacije, pa se vraćali, proučavali (siromašan) opis puta skinut s interneta i izgubili nešto vremena dok nismo pravim putom krenuli dalje. Put nas je iz Pečica poveo livadom, pa kroz šumu do potoka Močnik koji je Otta bar malo osvježio.





Nakon potoka put se počeo uspinjati i opet smo stigli na asfaltnu cestu.





Ako ništa drugo s ceste su se pružali vidici. Moram priznati da pojma nemam što sam slikala.





S asfalta smo prešli na makadamsku cestu s koje su se također pružali vidici.









Oteku nije bilo lako u svojoj bundi. Bježao je u hlad gdje god je bilo moguće makar koristeći i RR-ovu sjenu.





Ovo je bio izlet na kojem se nisam napatila hodajući RR-ovim prečicama. Pokušavam se sjetiti da li je to prvi put da je sve prošlo u redu, ne, i na Golici smo se do auta vraćali nemarkiranim putom, djelomično po dobro utabanoj stazi. Našlo bi se vjerojatno još, ali sigurna sam da je u ovih 23 godine, što zajedno planinarimo, bilo puno više loših rješenja kako prije stići na odredište nego dobrih.





Uglavnom, RR je računao da ćemo hodati oko tri sata, na kraju je ispalo skoro duplo, 5.30h. Uglavnom, zbog dosta cesta, i asfaltnih i makadamskih, ovu obilaznicu je bolje obići biciklom.